DIZAJN OKRUŽJA U KOM SE UČI

Design Enviroment in which we learn

Nikola Mrvac

Sažetak

Suvremeno društvo suočeno je s nizom problema različitih razina od problema povezanih s održivom budućnosti i održivim razvojem, do niza drugih problema nametnutih eksponencijalnim porastom znanja i tehnologija. Mijenja se način kako komuniciramo, kako poslujemo pa i način ljudskog života uopće. Način i brzina prihvaćanja, prilagođavanja i upravljanja promjenama postaje jedan od najbitnijih faktora uspjeha, ali i opstanka u različitim segmentima ljudskog života i djelovanja.
Te promjene svakim danom su sve veće i širom svijeta dolazi se do spoznaja da su nam potrebni drugačiji organizacijski oblici ukoliko želimo ostvarenje održive budućnosti i održivog razvoja. Ti organizacijski oblici jednostavno nam se nameću razvojem web 2.0 tehnologija, temeljenih na online zajednicama i kolaboraciji svih sudionika u komunikaciji.

Ključne riječi: web 2.0 alati, kolaborativno učenje, moderni sustavi edukacije

Abstract

Modern society faces a number of the problems with the different levels, from those associated with the sustainable future and sustainable development, to a series of other problems imposed by the exponential increase in knowledge and technologies. The way of our communication and how we do business is changed as well as the way of human life in general. The type and speed of acceptance, adaptation and changing management become one of the most important factors for the success, and survival in different segments of human life and activity.
These changes are growing daily all over the world and the cognition that we need different organizational forms if we want the sustainable future and the realization of sustainable development is obvious. These organizational forms are simply intruded by the development of Web 2.0 technologies based on the online communities and collaboration of all stakeholders in the communication. 

Keywords: Web 2.0 tools, collaborative learning, modern systems of education

Uvod

Bez sagledavanja problema s niza aspekata, kao i njegove kompleksnosti ne može se doći do njegova rješenja. Ukoliko mislimo na isti način te radimo iste stvari koje smo radili do sada ne možemo očekivati rješenje problema s kojima smo suočeni.
Nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kuda će nas razvoj znanosti i tehnologije odvesti za pet godina, a kamoli za nekoliko desetljeća.
Svijet se mijenja brže nego ikada prije. Deset najtraženijih poslova 2010. godine 2004. godine nisu uopće postojali!
Danas bi učenike i studente u školama i na fakultetima trebali pripremati za poslove koji trenutno ne postoje, kao i da koriste tehnologije koje ne postoje niti su izumljene.
U tom smislu besmisleno je ponavljati kako sustav obrazovanja treba pratiti tržište rada i kako isti sustav moramo prilagoditi tržištu rada 21. stoljeća. Prema vodećim svjetskim predviđanjima prosječni će zaposlenik tijekom radnog staža promijeniti 10 – 15 različitih zanimanja (3).
Ono što možemo i moramo je pripremiti učenike i studente, ali i sve nas na promijene koje će se događati tijekom cijelog života sadašnjih i svih budućih generacija.
Prošle generacije školovale su se za jedan posao koji su u većoj ili manjoj mjeri obavljali gotovo tijekom cijelog života.
Osim navedenog u sve naše prognoze i scenarije treba uključiti i činjenicu da će jednostavnih poslova i zanimanja biti sve manje i manje. U svijetu koji se ubrzano mijenja slijedećih godina sve više stvari biti će nalik znanstvenoj fantastici, a sve manje nalik klasičnim poslovima. Svakim danom oko nas je sve više tehnologije, a sve manje klasičnih poslova.
Tehnološki napredak omogućava nam nevjerojatna suvremena kretanja, pri čemu s vremenom proizvodnja raste, dok istovremeno cijene padaju, a volumen i kvaliteta i nadalje skokovito rastu.
Kako bi se suočili s navedenim Europski parlament donio je dokument kojim navodi osam ključnih kompetencija. Ključne kompetencije smatraju se neophodnim za život i rad u društvu 21. stoljeća.  U tom dokumentu kompetencije se definiraju kao kombinacija znanja, vještina i stavova prikladnih nekom kontekstu.
Ključne su kompetencije one koje svaki pojedinac treba razviti kako bi omogućio osobnu realizaciju i razvitak, uključivanje u društvo i zapošljavanje.
Kao stručni izraz kompetencije označavaju sposobnost kojom neko raspolaže, važnih za niz područja ljudske djelatnosti i stvarnu osposobljenost za obavljanje određenih poslova. Iste je potrebno razvijati kod svih razina obrazovanja od predškolskog odgoja do visokoškolskog obrazovanja.

Prikaz promjena u grafičkoj industriji

Najveće grafičke firme u Hrvatskoj koje su zapošljavale i do nekoliko tisuća ljudi smanjile su broj zaposlenih na nekoliko stotina. Istovremeno proizvodnja nije smanjena, nego se nasuprot povećala i do desetak puta. Nestalo je na desetke zanimanja.
Neka područja, prije izuzetno značajna i zastupljena, poput ručnog sloga, strojnog sloga, reprofotografije, kemigrafije itd. su nestala, ili je uloga istih u stručnom pogledu u potpunosti marginalizirana. 
Prije dvadesetak godina da bi se napravila jedna fotografija, te zatim ista reproducirala u nekoliko stotina ili tisuća primjeraka bilo je potrebno mnoštvo znanja – vezanih uz procese grafičke reprodukcije, mnoštvo vrlo skupe opreme, novaca, truda itd.
Da bi se obrazovali stručnjaci u tom području na pojedinim visokim učilištima širom svijeta po pojedinim studijskim programima postojalo je i po desetak kolegija koji bi nudili tehnička znanja vezana uz to područje.
Danas, da biste napravili fotografiju u tehničkom smislu te zatim je reproducirali u potrebnom broju primjeraka ne trebaju nam više niti ta znanja (do desetak kolegija koji su vezani uz spomenuto područje), niti skupa oprema, niti mnoštvo truda itd. Dovoljan je samo jedan digitalni fotoaparat – računalo i printer.
U ovisnosti u tome što želimo dobiti koliko reprodukcija – koja razina kvalitete itd. u pojedinim slučajevima može nam biti dovoljan samo mobitel i printer. Tehnička znanja vezana uz navedeno područje za pojedinca koji ima prosječno razvijene digitalne kompetencije mogu se savladati u vrlo kratkom periodu.
Isti scenarij, s vrlo malim razlikama događa se gotovo u svim područjima ljudskog djelovanja.

Opis problema i prijedlog usmjeravanja k rješavanju problema

Djelomično problem se može sagledati iz razmišljanja i zaključka Harrisona Owena, izumitelja i stručnjaka za tehnologiju ''Otvorenog prostora'' (Open Space Technology).
''Na organizaciju skupa potrošio sam tada cijelu godinu dana da bih na kraju shvatio da su najkvalitetniji dijelovi kongresa bile - pauze za kavu! Upravo su se na tim pauzama događale one prave stvari koje se pamte. Sve ostalo, istaknuti govornici, panel rasprave i slično, djelovalo je kao prekid temeljne aktivnosti. Teško mi je bilo priznati kako je godina dana napornog rada u osnovi urodila neprestanim nizom prekida glavne aktivnosti.'' (8)
Rješenja za prethodno opisane probleme su moguća, ali samo ukoliko smo spremni promijeniti svjetonazor. U složenom i nemirnom svijetu 21. stoljeća svakodnevno se suočavamo s događajima i ishodima koji nas uvijek iznova iznenađuju. Stvari se događaju prebrzo  da bismo ih mogli shvati dosadašnjim svjetonazorom. U tom smislu nužno moramo preispitati i dosadašnji način normiranja rada studenata i nastavnika.
Na predavanjima - nastavnici pričaju, a studenti su ih dužni slušati i to nerijetko i po cijele dane. Vrlo često se događa da se iz formalnih razloga (zato što se predavanja vremenski drugačije ne mogu posložiti studenti slušaju predavanja i po desetak sati dnevno i to po nekoliko tjedana za redom.
Npr. predavanja za pojedini kolegij umjesto da se odvijaju u 15 tjedana po 2 sata – ona se izvode 5 tjedana po 6 sati itd. Forma je zadovoljena. Održano je 30 sati predavanja. Stvari su na sličan način postavljene bez obzira koliko je studenata u grupi: grupe su najčešće određene kapacitetom dvorane. U načelu gotovo je svejedno da li se radi o skupini od desetak studenata ili nekoliko stotina. Iako ima iznimaka – ponegdje je broj studenata ograničen na 80 ili neki drugi broj studenata.
S obzirom da je nastavnička norma vezana uz broj sati izravne nastave (predavanja, seminari i vježbe) ovakve promjene su moguće. Međutim da li su one u interesu partnera (studenata). Kada bi znanje bilo statično i kompletno i kada bi se znanje nastavnika moglo jednostavno pretakati iz glava nastavnika u glave studenata tada bi ovakve promjene imale smisla. Kada bismo prihvatili navedeno (naš sustav je upravo u velikoj mjeri tako postavljen) i da je to moguće opet bismo bili u problemima. Studentima treba njihovo vlastito znanje.
Da li se prema studentima odnosimo kao prema partnerima, ako ih prisiljavamo prisustvovanju nastavi, a znamo da za većinu njih ti podatci i informacije koje će tamo dobiti neće biti iskoristivi na tržištu rada? Da li i mi doprinosimo tome da je studentima primarni cilj dobivanje diplome, a ne stjecanje znanja i kompetencija?
Da li studenti do tih informacija do kojih dolaze na nastavi mogu doći samostalno – razgovarajući s kolegama, čitajući knjige, pretražujući web itd.?  Da li im te aktivnosti treba valorizirati?
Iako ova razmišljanja mogu izazvati mnoge polemike s negativnim konotacijama poput:  Nastavnici koji nisu u stanju zainteresirati studente za predavanje nisu kompetentni. Studenti koji ne dolaze na predavanja i ne klimaju glavama nisu dobri studenti. Međutim isto tako mnogi od njih na pauzama predavanja istinski djelotvorno komuniciraju.
U nastavi koja bi mogla biti opisana sintagmom nastava usmjerena na studenta student bi trebao biti aktivniji od nastavnika, ili barem jednako aktivan kao nastavnik (3).
U skladu s prethodno iznesenim nužno se postavljaju pitanja. Da li je moguće da vrijeme predavanja potrošimo za istinski djelotvornu komunikaciju – za komunikaciju koja bi se po svojoj učinkovitosti približila komunikaciji ''koja se događa pod pauzama''? Da li je moguće da u sustav visokog obrazovanja ugraditi neke elemente tzv. tehnologije ''Otvorenog prostora''.  Prema izumitelju iste tehnologiju Otvorenog prostora trebalo bi koristiti (8):

  • u bilo kojoj situaciji koju karakterizira velika kompleksnost problema koje treba riješiti,
  • u situaciji velike raznolikosti uključenih ljudi,
  • u situaciji koju obilježava visoka razina mogućeg ili stvarnog sukoba (kaotičnost),
  • u situacijama kada je odluka trebala biti donesena "jučer".

Da li se i mi nalazimo u sličnim situacijama? Da li su moguća sustavna rješenja koja bi rezultirala pomacima od mehanističke (birokratske) strukture prema organskoj (adaptivnoj) strukturi? Da li je moguće djelovati na sustav kako bi se dogodili slijedeći pomaci:

  • od hijerarhijskih odnosa prema suradnji vertikalnoj i horizontalnoj
  • od definiranih sadržaja prema prilagodljivim sadržajima
  • od velike formalizacije prema maloj formalizaciji
  • od formaliziranog načina komuniciranja prema neformalnoj komunikaciji
  • od centraliziranog načina odlučivanja prema decentraliziranom odlučivanju

Takva rješenja vodila bi u smjeru:

  • od učenja slušanjem, čitanjem i reproduciranjem znanja prema učenju djelovanjem na slučajevima, iskustvom i doprinošenjem
  • od sadržaja koji je u dogovornosti nastavnika prema sadržaju koji bi bio rezultat suradničkih napora
  • od komunikacije licem u lice prema komunikaciji koja nebi ovisila o mjestu i vremenu (bilo kad i bilo gdje)

Prethodno navedeni pristup omogućio bi nam promjenu iz nastave koja je usmjerena na nastavnika prema nastavi koja je usmjerena na studenta, odnosno promjenu kod načina učenja studenata od pasivnog učenja prema aktivnom učenju.

Tablica 1. Pasivna i aktivna uloga studenta prilikom nastavnog procesa (3)

PASIVNO UČENJE AKTIVNO UČENJE

slušanje predavanja

sudjelovanje u diskusiji

prepisivanje definicija i pravila

zaključivanjem doći do određenog pravila ili definicije, razgovor i diskutiranje

odgovaranje na postavljena pitanja u vezi s temom

postavljanje pitanja u vezi s temom drugim učenicima ili nastavniku

čitanje nekog teksta

usmjereno čitanje (čitanje s ciljem pronalaženja odgovora na određeno pitanje)

davanje gotovih informacija

pronalaženje i prikupljanje podatka ili materijala vezanih za neposrednu stvarnost

metoda usmenog izlaganja nastavnika (i onda kada možemo pretpostaviti da su na predavanju i studenti koji to znaju)

poticanje studenata da govore o određenoj temi i pouče druge

gledanje filmova ili nekih videoprezentacija bez konkretnih zadataka

rješavanje stvarnih i simuliranih problema

nastavnik pokazuje neke materijale ili alate

studenti rade s nekim alatima i materijalima

gledanje kako nastavnik izvodi neke radnje ili pokuse

studenti izvode pokuse

Prijedlog rješenja problema vezanih uz način komunikacije i metode normiranja rada studenata i nastavnika.

Nastavničku normu potrebno je dovesti u direktnu vezu s ECTS bodovima.
Obrazloženje:

Ukoliko su studenti i nastavnici partneri logično je da imaju i iste ciljeve. Iako formalno studenti i nastavnici imaju iste ciljeve – što veće znanje i što razvijenije kompetencije kod studenata to u praksi nije tako. Sustavi edukacije presporo se oslobađaju nepotrebnih znanja ili gotovo da ga se ne oslobađaju. Tome značajno doprinosi trenutačni način normiranja rada nastavnika.
Npr. nastavnička norma je 300 sati nastave godišnje. Ukoliko nastavnik nema tu normu pod stalnim je pritiskom i njegova egzistencija je ugrožena. Iako su pojedini nastavnici svijesni da možda ta znanja i informacije koje iznose na predavanju u budućnosti neće biti od ''velike'' koristi studentima od njih se ne može očekivati da povlače poteze kojima će ugrožavati svoju i egzistenciju svoje obitelji.
Osim toga ovakav način normiranja nastave značajno narušava i odnose asistent – profesor. Sustav u kome je norma asistentu 150 norma sati, a profesoru 300 norma sati godišnje je neodrživa iz niza razloga i u praksi ju je vrlo često nemoguće provesti. Osim toga ovakav način normiranja rada uopće ne prepoznaje razlike da li se radi o skupini od desetak studenata ili se radi o skupini od par stotina studenata, orijentiran je isključivo prema nastavniku (nastavnik je ispunio normu bez obzira koliki broj studenata je savladao program, razvio kompetencije itd.,), ne prepoznaje ishod učenja, kao ni niz parametara povezanih s ishodom učenja (5, 7).

Na potrebu za drugačijim normiranjem rada nastavnika upozorava i niz znanstvenika iz područja pedagogije (1,2). Kako bi opisao problem često se kao polazište koristi prikaz stošca iskustva Edgara Dalea (3,4,11).


a

Slika .1 - Stožac iskustva Edgara Dalea – prilagodio M.Matijević (6).

Inzistiranje na uspostavi povećanja kontrole kvalitete i vrednovanja kolegija na osnovi trenutačno važećeg sustava normiranja nastave ne samo da onemogućava promjene koje su nužne ukoliko želimo uspostaviti samoodrživ sustav obrazovanja, nego nasuprot tome gura nas u suprotnom smjeru. Kada bismo došli do maksimuma i osigurali da su sva predavanja izuzetno zanimljiva naš učinak ne bi  bio veći od 20%.
U tom smislu, a u skladu s prethodno navedenim načinom na koji se trenutno pokušavaju riješiti problemi više se udaljimo od zacrtane vizije nastave usmjerene na studenta, nego što idemo prema ostvarenju iste. Ukoliko radimo savršeno dobro pogrešne stvari (inzistiranje na postojećem normiranju), povećavajući formalizam problemi će postajati sve veći.
Međutim ukoliko radimo prave stvari (povezivanje sustava normiranja s osvojenim ECTS bodovima), nastavne procese normiramo na način da se potiče aktivno učenje i pritom griješimo – problemi će se smanjivati – greške će se ispravljati i ići ćemo u pravom smjeru.
U sustavu koji je prilagođen aktivnom učenju (slika 1) i uz pogreške postizati će se značajno bolji rezultati, odnosno značajno veće kompetencije, koje su prilagođene suvremenom društvu, a sve u manjem vremenskom periodu.  

Povezivanje ECTS bodova s normom nastavnika
Ukoliko bi norma nastavnika bila povezana s ECTS bodovima to bi omogućilo nastavnicima da se u većoj mjeri posvete studentima njihovom radu – dizajnu okružja u kojem se uči, uvođenjem novih metoda i odstranjivanju nepotrebnih znanja bez straha da će ostati bez norme i da će ugroziti svoju egzistenciju.

Način – kako povezati ECTS bodove – prelazak sa sadašnjeg modela na model koji nastavničku normu veže uz ECTS bodove.
Npr. Ukoliko imamo jedan kolegij koji sluša 80 studenata 2 sata predavanja i 2 sata vježbi (u grupama od po 10 studenata) za koji studenti polaganjem ispita dobivaju 5 ECTS bodova, odnosno predviđeno je da studenti za njega potroše od 125 do 150 radnih sati možemo definirati kao 400 (80x5) ECTS bodova. U sadašnjem sustavu to je 300 norma sati – dakle norma sati i ECTS bodovi se mogu vrlo lako povezati i u tom smislu tu ne bi trebalo biti problema. Ovakav način normiranja osim toga omogućio bi i značajno veću mogućnost orijentacije prema ishodu učenja.
Na sličan način, uvažavajući sve specifičnosti pojedinih kolegija uvođenjem korektivnih faktora moguće je bilo koji kolegij dovesti u vezu s ECTS bodovima.

Zaključna razmatranja

Svakim danom u različitim segmentima ljudskog života sve je veći intenzitet promjena. Mijenja se način na koji poslujemo, na koji učimo te općenito način na koji živimo. Promjene se događaju bez obzira željeli mi to ili ne (9,10).
Prošle generacije obrazovale su se za jedan posao koji su u većoj ili manjoj mjeri obavljali gotovo tijekom cijelog života. Sustav temeljen na istim principima ne može zadovoljiti potrebe današnjeg društva. Sustav obrazovanja u 21 stoljeću mora pripremiti učenike i studente, ali i sve nas na promijene koje će se događati tijekom cijelog života sadašnjih i svih budućih generacija.
Primjenom web 2. 0 alata moguće je utjecati na promjene i rješavati probleme opisane u radu, omogućavajući integriranje mehanizma promjene unutar sustava obrazovanja, te participaciju studenata u obrazovnom procesu.
Sustav se gradi na osnovu kreativnosti svih sudionika nastavnog procesa. Primjenom web 2.0 alata u sustav edukacije lako se mogu ugraditi svi načini učinkovitijeg učenja prikazani u slikom 1 (Stožac iskustva Edgara Dalea), poput diskusija između studenata i nastavnika, povezivanja s osobnim iskustvom te učenja drugih.
Omogućava se potpuna individualizacija sustava edukacije u skladu s interesima i posebnim talentima pojedinih sudionika nastavnog procesa. Težište se pomiče sa znanja, vještina i sposobnosti na način stjecanja znanja, vještina i sposobnosti.
Za razliku od dosadašnjeg pristupa kod kojeg se problem potrebe za većim znanjem i kompetencijama rješavao uvođenjem novih kolegija i novih sadržaja, primjenom web 2.0 alata moguće je moguće je razvoj temeljnih kompetencija ugrađivati u svaki kolegij, odnosno u svaki segment kolegija.
Tri su ključne razlike između postojećeg sustava i modela koji je baziran na dizajnu okružja u kom se uči. Novi model ima ugrađen mehanizam odstranjivanja nepotrebnog znanja. Za razliku od postojećeg sustava koji je usmjeren prema prijenosu znanja nastavnika, novi model je usmjeren prema stjecanju studentova vlastita znanja; sadašnji sustav je usmjeren prema sadržaju koji se uči, dok je novi model usmjeren prema načinu kako se nešto uči (6).
Stavovi i ideje koji su izneseni u ovom predavanju predstavljaju temelj za razvoj niza ekspertnih sustava na različitim područjima. Pogotovo ukoliko želimo razviti održive sustave, koji omogućavaju zadovoljenje potreba sadašnjih generacija a da se istovremeno ne ugroze potrebe budućih generacija.

Literatura

  1. Hrastinski S.: A theory of online learning as online participation, Computer & Education 52,  str. 78-82, Elsevier, 2009.
  2. Korthagen F., Loughran J., Russel T.: Developing fundamental principles for teacher education programs and practices, Teaching and teacher education, str. 48, 2006.
  3. Matijevic M., Radovanović D., Nastava usmjerena na učenika, Školske novine d.o.o., Zagreb 2011.
  4. Matijević M., Izbor medija i didaktičkih strategija u svijetlu Deleova iskustva http://bib.irb.hr/datoteka/284657.Edgar_Dale.doc, 23.01.2013.
  5. Mrvac N., Ishodi učenja na Sveučilištu u Zagrebu, Dizajn okružja u kome se uči, Sveučilište u Zagrebu 2009.
  6. MrvacN.; Tomiša M.; Milković M.,. Developing a modern model of higher education. Technics Technologies Education Management, Volume 5 , No 4, str. 700-709. 2010.
  7. Mrvac, Nikola; Tomiša, Mario; Milković, Marin; Vusić, Damir; Primjena web 2.0 alata u edukaciji tehničke struke // Proceedings Book 11th International Foundrymen Conference / Unkić, Faruk (ur.). Sisak : Faculty of Metallurgy University of Zagreb, 2011. 184-19
  8. Owen H.; Učenje je spontano http://www.quantum21.net/slike/src/2008/02/17/02_08_clanak_harrison_owen.pdf 23.01.2013.
  9. Potts R., Lamarsh J.: Upravljanje promjenom do uspjeha, Školska knjiga, Zagreb, 2005.
  10. Sawyer R. K.: Educating for innovation, Thinking Skills and Creativity 1, str. 41–48, 2006.
  11. Tomasegovic T.; Zitinski Elias,P; Baracic M.; Mrvac N.; E-learning and Evaluation in Modern Educational System. // US-China Education Review. Vol. 8, No. 2; 198-203, 2011.
Patrik Ervells latest collection is ironically titled “Software”ADIDAS ORIGINALS TUBULAR SHADOW. In the notes from the presentation, Ervell says he was interested in developing tension between nostalgia and sci-fi,NIKE ZOOM WINFLO 3 and even included 90s cyberpunk amongst his influences. Ervell developed this point of view by creating an imaginary software company called Idegen software systems. He then re-appropriated the company’AIR JORDAN XXXI MENs logo in several of the collection’s garments. Elsewhere,MBT TARIKI MEN mohair coats with oversized lapels made an appearance alongside mock neck tees,NIKE AIR JORDAN RETRO 5 police-inspired ribbed sweaters,MBT FORA GTX WOMEN flight bombers, and polyurethane leather coats. The setting was also suitably dystopian, and the resulting ambiance was something akin to if the creators of Deutschland 83 and Hackers met up and decided to create a collection… We mean that as a compliment.Yesterday afternoon,JORDAN CP3 IX MEN artist JR spent the day working on his latest collaborative piece with Daniel Arsham in Greenpoint,NIKE AIR MAX 90 Brooklyn,MBT KIMONDO GTX MEN NYC. Connecting the lines between art, architecture, dance and theater, Daniel Arsham has been known to subvert existing architectural structures in unconventional,NIKE CLASSIC CORTEZ NYLON playful ways; confusing and confounding the expectations of space and form. Source: Street Art News .