Od povijesnog događaja prema književnosti: Hotynska bitka 1621. kroz tiskarstvo.

Jevgenij Paščenko1, Bruno Robert Kirinić1

brkirinic@gmail.com
1Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, Zagreb, Hrvatska

Sažetak

Hotynska bitka 1621. je značajan povijesni događaj na terenu Ukrajine koja je prebivala pod dominacijom Poljske. U sudaru kod ukrajinskoga grada Hotyna ujedinjene su snage poljske i ukrajinske vojske pobijedile su vojsku Osmana II. Poraz Osmanlija je zaustavio intervenciju prema Europi. Značajan za krćanstvo događaj opjevan je u poemi Ivana Gundulića Osman. Spjev je građen na različitim izvorima, uglavnom izvan ukrajinskih. Suvremena ukrajinska historiografija pruža mogućnost prikazati ulogu sudjelovanja ukrajinskih vojnih snaga u slomu Osmanlija. Referat prikazuje suodnos između prikaza povijesnih i realnih događaja na primjeru suvremenih tiskanih izvora.
Ključne riječi: Hotynska bitka, ukrajinski kozaci, getjman Sagajdačnyj

Predodžba o događaju

Međunarodni znanstveni skup posvećen problemima tiskarstva u suvremenom kontekstu komunikacijskih sistema, pruža mogućnost pratiti proces suodnosa između određene informacije i njenoga tiskovnog uobličavanja. Povijesni događaj iz prošlosti predstavlja bogati materijal za takvo sagledavanje. Na Katedri za ukrajinski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pokrenuta je knjižnica Ucrainiana Croatica kojom ostvaruje se projekt prezentiranja određenih tema neposredno povezanih s poviješću ili suvremenim problemima Ukrajine koji mogu predstavljati interes i za hrvatskog recipijenta. Od 2008. godine kada je objavljena prva knjiga edicije do danas je priređeno četrnaest, u pripremi je petnaesta knjiga, u ovom slučaju posvećena regiji Bukovina. Knjige su priređene na prijevodima s ukrajinskog - uglavnom ukrajinskih znanstvenika koji predstavljaju određenu regiju kroz povijest i sadašnjost. Ostvaruje se svojevrsni put kroz Ukrajinu koji započinje s zapadnoga pravca gdje je prva regija – zakarpatska, u smislu ona koja se nalazi iza ukrajinskih Karpata s istočne prema zapadnoj. Na takav način knjiga Zakarpats'ka Ukrajina: povijest-tradicija-identitet (2013) upoznaje s nizom problema regije, uključujući i pojam Rusyni. Naredna knjiga Ukrajinski Karpati. Etnogeneza-arheologija-etnologija (2014) prijevodima ukrajinskih znanstvenika pruža mogućnost upoznati regiju u širokom spektru akademske struke, aktualne i za hrvatsku znanost. Spuštanje s Karpata predočeno je knjigom Ukrajinska Galicija (2015) koja donosi prijevode radova o regiji, uglavnom vezane za Lavov i šire, dok naredna knjiga Prikarpatska Galicija (2017) nastavlja prikaz Galicije na primjeru Prykarpattja. Zapadnoukrajinske regije završava knjiga Bukovina (2017) koja donosi prijevode ukrajinskih istraživača iz te povijesne regije. U nizu predočenih tema nemali interes za hrvatski auditorij predstavlja Hotynska bitka koja se odvijala 1621. upravo na prostoru Bukovine. U sudaru kršćanskih i osmanlijskih snaga prvi su pobijedili što je imalo široki odjek na europskome prostoru kao pobjeda kršćanstva nad osmanlijskom ugrozom. Pošto je taj dio Ukrajine prebivao pod poljskom dominacijom, pobjeda se povezivala s Poljskom, tada jednom od najvećih europskih snaga. Uloga ukrajinskih kozačkih formacija je bila poznata ali se doživljava kao dio poljske vojske. Upravo tako je tu pobjedu opjevao Ivan Gundulić u poemi Osman, najznačajnijem epskom spjevu barokne književnosti kod Slavena. Dubrovački je pjesnik u duhu hrvatskog baroknog slavizma glorificirao slavensko junaštvo, ushićuje se slavenskom snagom što je bilo od posebnoga značaja za svjetonazor hrvatske, u ovom slučaju dubrovačke nacionalne svijesti, s obzirom na neprekidnu ugroženost Dubrovnika od strane neslavenskih snaga. Zato je slavenski svijet doživljavan kao nepokorna veličina kojoj pripada i Dubrovačka republika. U prikazu Hotynske bitke Gundulić ne zaboravlja ni Ukrajince, dakle zaporoške kozake koje oslikava kao viteške postrojbe, dekorirane raskošnim baroknim zahvatima, srodno monumentalnim platnima stvaranim tadašnjima slikarima za dvorce vlastela.
Pitanje informacije koju je dubrovački pjesnik mogao dobiti o ukrajinskim kozacima je uvijek zanimalo povjesničare književnosti. Najvjerojatnije je pisac stekao predodžbu preko europskih kanala kada se o pobijedi nad neprijateljem naširoko se čulo. Međutim, s obzirom na komunikativne mogućnosti 17. stoljeća, značajan izvor je bila stvaralačka mašta umjetnika. Bez obzira na ograničenost spoznaja, Gundulić je stvorio veličanstvene likove slavenskih snaga što je njemu bio glavni cilj. Prikaz bitke pod Hotynom je dobio svoje mjesto u poljskoj historiografiji ali u manjoj mjeri – ukrajinskoj, s obzirom na ideologiju – carističku odnosno sovjetsku koja je sprječavala ukrajinsku nacionalnu znanost u adekvatnom prikazivanju svoje prošlosti, ugledavajući u tome izraze buržoaskog nacionalizma i slične insinuacije. Suvremena ukrajinska znanost je aktivizirana u osmišljavanju vlastite povijesti što uključuje i  ulogu ukrajinskih militantnih snaga u obrani kršćanstva.
Hotynski rat u prikazu ukrajinskih autora je dio knjige Bukovina koja je priređena na temelju prijevoda s ukrajinskog ostvarenih studentima ukrajinistike u sklopu nastave diplomskoga studija ukrajinskog jezika i književnosti prevoditeljsko-kulturološkog smjera, uz sudjelovanje diplomiranih ukrajinista, nastavnika ukrajinistike. Student ukrajinistike Bruno Robert Kirinić, kao dio diplomskoga rada predstavlja sintezu nekih istraživanja ukrajinskih autora. Objavljivanjem knjige Bukovina predočava se i građa značajna za razumijevanje konteksta i sadržaja poeme Osman. Na takav način informacija stečena piscem kroz različite izvore – usmene ili pisane - dobiva svoju znanstvenu pozadinu. Od povijesnoga događaja (bitka), njegovog prikazivanja (pisani, usmeni izvori), književnoga uobličavanja (poema) ova tema realizira se kroz tiskanu informaciju. Knjiga potvrđuje se kao značajan faktor, međutim, u daljem širenju informacije ona mora biti uključena u digitalni sistem koji će omogućiti širi pristup predočenim kroz tiskarstvo informacijama.

Jevgenij Paščenko

Historiografski aspekt

Domaći poznavatelj povijesti dobro je upućen u višestoljetne hrvatske borbe s Osmanskim Carstvom, koje su hrvatske zemlje u jednom trenutku svele na ostatke ostataka nekoć velikoga i slavnoga kraljevstva Hrvatskoga (reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae) (Hrvatska enciklopedija, sv. 9: 275). Upućen je u važne trenutke i događaje u tim sukobima, od Krbavskog i Mohačkog polja 1493. i 1526. godine, preko legendarne bitke kod Sigeta 1566. godine, sloma Osmanlija kod Siska 1593. te konačno do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Poznati su mu i junaci velikih bitaka, poput Nikole Šubića Zrinskog i Tome Erdődyja. Dobro je poznato da su i ostali slavenski narodi (i ne samo slavenski) stoljećima ratovali s Turcima na golemom području od Srednje do Istočne Europe.
Hrvatskoj javnosti i prosječnom hrvatskom poznavatelju povijesti su, međutim, slabo poznati doprinos i žrtva ukrajinskog kozaštva u obrani europskog kršćanstva i europskog kulturnog prostora, a uloga zaporoških kozaka u Hotynskom ratu, poglavito u bitci kod Hotyna 1621. godine, sasvim je nepoznata. Što se tiče Hotynske bitke općenito, ona je u Hrvatskoj enciklopediji zastupljena skromnom natuknicom u kojoj je navedeno da su „kraj Hotina… Poljaci 1621 (Stanisław Lubomirski i Jan Karol Chodkiewicz)… pobijedili Osmanlije“ (Hrvatska enciklopedija, sv. 4: 641). Ipak, u hrvatskoj književnosti postoje zapisi o sudjelovanju kozaka u toj bitci.
Ukrajinsko-hrvatske veze u razdoblju baroka održavaju hrvatski barokni slavist, svećenik, teolog i pisac Juraj Križanić, isusovac Markantun de Dominis sa svojim polemičkim spisima te najveći hrvatski barokni književnik Ivan Gundulić, koji u svom epu „Osman“ opisuje, kao suvremenik tih događaja, i Hotynsku bitku 1621. godine, kao i sudjelovanje zaporoških kozaka u toj bitci te tako „uvodi Ukrajince prvi puta u hrvatsku književnost“ (Paščenko, 1996: 12). Gundulić kozake u Osmanu spominje na nekoliko mjesta, opisujući ih kao neustrašive ratnike koji su Osmanlijama kroz povijest ne jednom zadali teške udarce. Istraživač iz Minska V.K. Zajcev citira Gundulićeve stihove o zaporošcima: „Tamo gdje se oni pojave – nikakva sila im se ne može oduprijeti… …Sve su to probrani vitezovi; u boju oni utjeruju strah neprijatelju, vihore i gromove bacaju.“ (Zajcev, 1996: 80). Zajcev navodi i kako su, prema Gunduliću, upravo kozaci i njihova vojna djelovanja na Crnom moru bili glavni razlog Osmana II. za rat s Poljskom, što Zajcev tumači sljedećim Osmanovim riječima u djelu: „Ne zbog tebe, nego radi osvete kozacima za bijedu koju su zadali mome narodu podigao sam prošle godine vojsku protiv prokletih Ljaha“ (1996: 80). Valja istaknuti da o Gundulićevom „Osmanu“ govori i ukrajinski književnik i publicist Osyp Makovej u članku "Историко-литературныйразборИванаГундулича 'Осман' РоманаБрандта, Киев, 1879."
Hotynski rat bio je rat između Poljsko-Litavske Unije i Osmanskog Carstva. Započeo je 1620. godine bitkom kod sela Ţuţora (u blizini Iaşija, danas u rumunjskom dijelu povijesne pokrajine Moldavije), a završio iduće, 1621. godine bitkom kod Hotyna (danas u Černivec'koj oblasti u Ukrajini). Hotynski rat, točnije, Hotynska bitka 1621. godine bila je jedan od ključnih događaja za slabljenje osmanske agresije na, prije svega, poljske i ukrajinske zemlje, ali i na čitavu Europu. Njezin ishod imao je dalekosežne posljedice po Osmansko Carstvo, kako vanjsko-, tako i unutarnjopolitičke. Poljsko-kozačka vojska je svojom pobjedom ne samo nagovijestila slabljenje vojne moći Osmanskog Carstva, već je u tom oslabljivanju i sama aktivno sudjelovala nanošenjem teških gubitaka armiji Osmana II. kod Hotyna, gubitaka koji su, kako tvrdi ukrajinski povjesničar Serğij Komarnyc'kyj, "…перевишували пізніші втрати Наполеона у Бородинській битві" (Комарницький, 2000: 57). Ta je pobjeda, također, ohrabrila potlačene narode u njihovoj borbi za oslobođenje od osmanske vlasti. To se prije svega odnosi na balkanske narode, ali i kod Ukrajinaca se, na primjer, javljaju naznake suradnje s krymskim Tatarima protiv Osmanlija (u tom smislu Komarnyc'kyj spominje Karaj-Tepenski ugovor iz 1624. godine), kao i s drugim europskim snagama koje su bile u sukobu s Osmanlijama. Također treba spomenuti kako je osmanski poraz za posljedicu imao i smaknuće Osmana II., kojega su u Carigradu pogubili janjičari među kojima je oduvijek bio omražen.

Kozaci i Poljaci

Nakon teškog poraza koji je ujedinjena poljsko-moldavska armija pretrpjela od osmansko-tatarskih snaga u rujnu 1620. godine kod sela Ţuţora (u toj su bitci na strani Poljaka sudjelovale i ukrajinske snage), Poljaci su bili prisiljeni zatražiti pomoć zaporoških kozaka u borbi protiv Osmanlija i njihovih saveznika. Problem je, međutim, ležao u tadašnjem neprijateljskom odnosu poljskih vlasti prema zaporoškom kozaštvu, koje su Poljaci na sve načine pokušavali oslabiti i podrediti svojoj vlasti, a između ostalog su im, u zamjenu za njihovu registraciju u službi poljske vojske, nudili i brojne povlastice. Bez obzira na dotadašnji odnos prema zaporošcima, Poljaci nisu imali izbora te su u zamjenu za kozačku podršku u nadolazećem ratu bili spremni prihvatiti sve njihove zahtjeve. Osim toga su se, svjesni snažnog kršćanskog osjećaja kod zaporožaca, za pomoć u pridobivanju kozaka obratili jeruzalemskom patrijarhu Feofanu, a na borbu protiv „busurmana“ pozvao ih je i kyjivski mitropolit Iov Borec'kyj.
Na kozačkom vijeću održanom 15. lipnja 1621. g. povodom pitanja o pomoći Poljskoj okupilo se čak 50 000 ljudi. Kozaci su bili svjesni očajnog položaja poljskih vlasti te su odlučili iskoristiti priliku i izboriti se za prava koja su im pripadala. Od Poljaka su zatražili: "визнання права козацтва на розширення реєстру, скасування певних королівських універсалів, визнання вищої православної ієрархії з її митрополитом Іовом Борецьким." (Комарницький, 2000: 49) te "…щодо виплати сталої платні, забезпечення воєнних інвалідів, виведення коронного війська з Київського воєводства…" . Dogovor je postignut, na veliko nezadovoljstvo sultana Osmana II. koji je nakon toga pokušao kozake pridobiti na svoju stranu također brojnim povlasticama, no bez uspjeha.

Hotynska bitka

Na početku se valja pozabaviti pitanjem veličine armija koje su se sukobile kod Hotyna. Budući da se radi o vrlo davnom događaju o kojem nam kazuju malobrojni povijesni izvori, među povjesničarima nema suglasnosti oko broja vojnika koji su sudjelovali u Hotynskoj bitci. Pa ipak, dva se podatka mogu sa sigurnošću ustvrditi. Prvi je veličina poljske vojske, koja je brojala 35 000 ljudi, o čemu svjedoči odluka sejma. Drugi je veličina kozačke vojske, koju potvrđuje registar kozačke vojske pod Hotynom, a u kojemu stoji da je kozaka u toj bitci bilo točno 41 520. Što se pak tiče osmanske armije, procjene se kreću od 100 000 do 500 000 (potonja brojka ipak se čini pretjeranom). Komarnyc'kyj navodi kako ukrajinski povjesničari u svojim procjenama govore o najviše 300 000 ljudi s osmanske strane, uključujući sluge i osobnu stražu sultana, kao i harem, goniče životinja, itd. Također valja spomenuti kako su, osim Osmanlija i Tatara, u sultanovoj vojsci bili i pripadnici podčinjenih balkanskih te sjevernoafričkih i bliskoistočnih naroda.
Poljsko-kozačka vojska je na bojnom polju bila raspoređena tako da je poljska vojska bila smještena na bokovima (lijevim je zapovijedao Chodkiewicz, desnim poljski vojskovođa Stanisław Lubomirski), dok se kozački tabor nalazio "попереду, лівіше на найнебезпечнішому та найвідповідальнішому місці..." (Комарницький, 2000: 50).
Hotynska bika započela je 2. rujna 1621. godine te je već od početka bilo jasno da će u žarištu napada sultanove vojske biti kozački tabor. Osmanlije su neprekidno jurišali na kozake te jednako žestoko nastojali topovskom paljbom oslabiti njihove položaje. Obranom tabora zapovijedao je vrsni vojskovođa, ğet'man Petro Sağajdačnyj koji je i prije bitke poduzeo sve potrebne mjere da tabor zaporoških kozaka učini neosvojivim. Naredio je iskopati rovove i podići nasipe na koje su postavljena kola, na način da su između donjih dijelova kola i grudobrana ostavljene pukotine kroz koje su zaporošci iz brojnog oružja gađali nadolazeće neprijateljske vojnike.
Što se naoružanja tiče, kozaci su u Hotynskoj bitci bili jako dobro opskrbljeni, pa tako Komarnyc'kyj navodi lake topove, puške kremenjače, kubure, samostrijele, sablje, pike, bodeže, noževe te lukove i strijele. No odlična opremljenost zaporožaca nije bila tek posebnost Hotynske bitke – vrhunsko naoružanje bilo je standard kozačke vojske koja je u Poljsko-Litavskoj Uniji bila na glasu kao „vatrena vojska“. Kako navodi Fedoruk, na naoružanju je kozacima zavidio poljski plemić, vojskovođa i kroničar Jakub Sobieski (otac poljskog kralja Jana Sobieskog), a jednom su prilikom i poljski izaslanici tijekom posjeta kozačkom taboru ustvrdili kako se radi o iznimno spremnoj i dobro naoružanoj vojsci.  (Федорук, 2000: 60).
Osim čvrstog tabora i vrhunskog naoružanja, za pobjedu protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja kod Hotyna bila je potrebna i mudra, odvažna taktika, upravo onakva kakvu je u bitci primjenjivao Petro Sağajdačnyj. Za razliku od poljskog zapovjedništva na čelu s Chodkiewiczem, koje je bilo usredotočeno isključivo na obranu, Sağajdačnyj se u borbi služio obrambenom taktikom u spoju sa snažnim protunapadom, što neprijatelju nije ostavljalo vremena za pregrupiranje i organizirano povlačenje. U bitci koja je trajala preko mjesec dana kozaci su otprilike dva do tri puta dnevno nakon odbijanja neprijateljskih napada kretali u protuudare kojima su napadače tjerali u često kaotičan bijeg. Ovaj način borbe bio je odvažan, ali i rizičan za kozake koji su se tijekom jednog od takvih protunapada zamalo zatekli u potpunom neprijateljskom okruženju. Prijetilo im je uništenje, no u posljednji su se trenutak pojavila poljska pojačanja te su se zaporošci uz njihovu pomoć uspjeli izvući i vratiti u tabor. Unatoč očitom riziku, taktika protunapada bila je vrlo učinkovita protiv osmanske armije koja je svakoga dana trpila velike gubitke, a kozaci su, s druge strane, na taj način stjecali vrijedan ratni plijen u vidu topova i ostalog oružja.
Stavovi Chodkiewicza i Sağajdačnog po pitanju strategije često su se razilazili. Litavski hetman služio se konzervativnom taktikom te nije bio spreman prihvatiti neke dovitljive i lukave ideje Petra Sağajdačnog. Ukrajinski je ğet'man, naime, planirao započeti s noćnim napadima na osmanski tabor, s čime se Chodkiewicz nije slagao. Pa ipak, poljski je sejm podržao Sağajdačnog i odobrio noćni napad koji je imao biti izvršen 12. rujna. Sağajdačnyj je napad planirao imajući u vidu neutvrđenost sultanovog tabora te muslimanske običaje, koji se nisu mijenjali niti za vrijeme rata. Osmanlije su, naime, preko dana jeli laganu hranu, a navečer tešku te su nakon iscrpljujućih borbi i bogate večere čvrsto tonuli u san. Na taj su se način kozaci, najprije uklonivši stražare, kriomice uvukli u tabor i započeli silovit napad. Nespremna osmanska armija pretrpjela je velike gubitke, a sličan je napad ponovljen i 18. rujna, nakon čega je već ionako krhki moral osmanske vojske gotovo u potpunosti uništen. Broj žrtava bio je golem, što je za posljedicu imalo pojavu masovnog dezertiranja onih koji nisu željeli prihvatiti gotovo sigurnu smrt na bojištu, dok su se sultanovi vojskovođe sukobljavali i međusobno okrivljavali za neuspjehe. Osman II. je tijek bitke pokušao preokrenuti svojim golemim bogatstvom. Za svaku kozačku glavu nudio je izdašnu nagradu, a Tatari su zlatom mamili kozake da prijeđu na njihovu stranu. Ništa od toga nije donijelo rezultate, iako su poljsko-kozački redovi također bili u nezavidnom položaju. Uz mnogo poginulih, ranjenih i bolesnih, težak je udarac bila i smrt Karola Chodkiewicza od epilepsije 24. rujna, nakon čega je zapovjedništvo preuzeo Stanisław Lubomirski.
Dan odluke u Hotynskoj bitci bio je 27. rujna. Tog je dana sultan u napad poslao gotovo sve raspoložive snage, no zaporošci su ponovno junački odbili sve nalete neprijatelja, nakon čega su zajedno s čitavom poljskom vojskom krenuli u silovit protunapad kojim je osmanska armija razbijena i natjerana u bijeg. Iako su se borbe nastavile i idućih dana, 27. rujna je zapravo riješeno pitanje pobjednika te su u poljskom taboru već počeli raspravljati o mirovnim uvjetima koje će postaviti poraženom sultanu.
Hotynski mir sklopljen je 5. listopada 1621. godine, a kozaci njime nikako nisu mogli biti zadovoljni. Osmansko Carstvo i Krym obvezali su se da neće napadati Poljsku i Ukrajinu, no osim toga Poljaci nisu ispunili niti jedan kozački zahtjev izložen prije početka bitke, a čak su Osmanlijama i Tatarima obećali ukloniti kozačku flotu sa Zaporoške Siči te zabraniti zaporošcima pomorske pohode. Ipak, bez obzira na neispunjene uvjete, Hotynski je rat osnažio položaj Zaporoške Siči u odnosu na Poljsku, a kulminacijom tog jačanja može se smatrati razdoblje Hmeljnyččyne (1648.-1657.) tijekom kojeg je Poljska izgubila dio ukrajinskih zemalja.
Procjenjuje se da je u Hotynskoj bitci život izgubilo oko 100 000 ljudi, pritom puno više s osmansko-tatarske strane – čak 80 000. Poljaci su izgubili oko 14 500 vojnika, a zaporošci, koji su tokom čitave bitke bili pod najvećim pritiskom neprijateljskih snaga – tek 5 000. Pritom je među poslijeratnim žrtvama bio i kozački ğet'man Petro Sağajdačnyj, koji je za vrijeme Hotynske bitke bio ranjen otrovnom strijelom. Od posljedica ranjavanja umro je u Kyjivu 10. travnja 1622. godine. Iza sebe je ostavio bogato, i to ne isključivo vojno naslijeđe. Sağajdačnyj je bio zaslužan za obnavljanje pravoslavne hijerarhije koja nije postojala još od Brestlitovske unije, za pomirenje interesa najvažnijih slojeva ukrajinskog društva – svećenstva, inteligencije i kozaštva, a za života je gorljivo branio važne ukrajinske institucije poput Kyjivskog bratstva (kasnije Kyjivo-moğyljanska akademija). Prerana smrt spriječila ga je da, kako je bilo planirano, stane na čelo sveeuropske vojske za borbu protiv Osmanskog Carstva.
Iznimno je važno istaknuti kako, prema Boğdanu Jakymovyču, poljska historiografija danas, jednako kao i poljske vlasti u ono vrijeme, umanjuje i zanemaruje doprinos zaporoških kozaka u Hotynskoj bitci. Poljsko gledište zastupljeno je i u europskoj historiografiji, budući da se europski povjesničari u svojim istraživanjima najvjerojatnije koriste poljskim, a ne ukrajinskim izvorima. Istini je, međutim, puno bliže to da su zaporoški kozaci, umjesto tek pukog sudjelovanja u bitci, svojim obolom zapravo spasili poljsku vojsku od neminovnog poraza, a poljsku državu i poljski narod od osmanske okupacije.

Bruno Robert Kirinić

Izvori:

Комарницький, Сергій. З історії Хотинської війни // Хотину - 1000 років. Матеріали Міжнародної наукової конференції, присвяченої 1000-літтю Хотина, м. Хотин, 2000, с. 45-58.
Лазарович, Микола. Історія України : навч. посіб. — Київ : Знання, 2008. – http://pidruchniki.com/16850303/istoriya/petro_sagaydachniy
Paščenko, Jevgenij. Ukrajinsko-hrvatske veze od davnina do danas. // Hrvatska/Ukrajina. Kulturne veze od Jadrana do Dnjepra. Zagreb: Biblioteka Relations, 1996., str. 9-20.
Федорук, Андрій. Елементи "лінійної тактики" у бойових прийомах українського козацького війська в Хотинській битві 1621 р. // Хотину - 1000 років. Матеріали Міжнародної науковії конференції, присвяченої 1000-літтю Хотина, м. Хотин, 2000, с. 59-61.
Якимович, Богдан. Хотинська битва 1621 р. – один з ключових етапів історії Європи ХVІІ ст. // Донецький вісник Наукового товариства ім. Шевченка. – Т. 34. – Донецьк : Український культурологічний центр, Східний видавничий дім, 2012., с. 242-249. – http://www.experts.in.ua/baza/analitic/index.php?ELEMENT_ID=99297
Hrvatska enciklopedija. (glavni urednici – Dalibor Brozović, August Kovačec, Slaven Ravlić). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1999.-2009.
Zajcev, V. K. Zaporoški kozaci u Gundulićevom „Osmanu“ // Hrvatska/Ukrajina. Kulturne veze od Jadrana do Dnjepra. Zagreb: Biblioteka Relations, 1996., str. 79-84.

 


Paščenko, Jevgenij. Ukrajinsko-hrvatske veze od davnina do danas. // Hrvatska/Ukrajina. Kulturne veze od Jadrana do Dnjepra. Zagreb, Biblioteka Relations, 1996., str 12. Isti, Juraj Križanić i Ukrajina. Zagreb: Matica hrvatska, 2015.

"...bili veći od kasnijih Napoleonovih gubitaka u bitci kod Borodina."

"...priznavanje prava kozaštva na proširenje članstva, ukidanje određenih kraljevskih odredbi i priznavanje visoke pravoslavne hijerarhije s njezinim mitropolitom Iovom Borec'kim."

"...(zahtjeve) koji su se odnosili na isplatu redovne plaće, zbrinjavanje ratnih invalida, izvođenja kraljevske vojske iz Kyjivskog vojvodstva i tako dalje" - http://pidruchniki.com/16850303/istoriya/petro_sagaydachniy

"...naprijed lijevo, na najopasnijem i najodgovornijem mjestu..."

http://pidruchniki.com/16850303/istoriya/petro_sagaydachniy

http://www.experts.in.ua/baza/analitic/index.php?ELEMENT_ID=99297

 


Patrik Ervells latest collection is ironically titled “Software”ADIDAS ORIGINALS TUBULAR SHADOW. In the notes from the presentation, Ervell says he was interested in developing tension between nostalgia and sci-fi,NIKE ZOOM WINFLO 3 and even included 90s cyberpunk amongst his influences. Ervell developed this point of view by creating an imaginary software company called Idegen software systems. He then re-appropriated the company’AIR JORDAN XXXI MENs logo in several of the collection’s garments. Elsewhere,MBT TARIKI MEN mohair coats with oversized lapels made an appearance alongside mock neck tees,NIKE AIR JORDAN RETRO 5 police-inspired ribbed sweaters,MBT FORA GTX WOMEN flight bombers, and polyurethane leather coats. The setting was also suitably dystopian, and the resulting ambiance was something akin to if the creators of Deutschland 83 and Hackers met up and decided to create a collection… We mean that as a compliment.Yesterday afternoon,JORDAN CP3 IX MEN artist JR spent the day working on his latest collaborative piece with Daniel Arsham in Greenpoint,NIKE AIR MAX 90 Brooklyn,MBT KIMONDO GTX MEN NYC. Connecting the lines between art, architecture, dance and theater, Daniel Arsham has been known to subvert existing architectural structures in unconventional,NIKE CLASSIC CORTEZ NYLON playful ways; confusing and confounding the expectations of space and form. Source: Street Art News .